Eksamen: PSP5884 | Semester: Vår 2024 | Varighet: 5 timer
Vekting: Lesing ca. 25 % | Skriving ca. 75 %
| Påstand | Svar | Forklaring |
|---|---|---|
| En tolv år gammel gutt selger forfriskende drikke i en park for å tjene lommepenger. | Sant | Leon (12) selger limunadu og cedevitu i Veliki park (Parkuša) i sentrum av Sarajevo for å tjene džeparac (lommepenger). |
| Gutten, som heter Leon, ble inspirert av foreldrene sine til å starte denne lille «forretningen». | Usant | Teksten sier at hans største motivasjon var å samle penger til en sykkel («najveća motivacija bila da skupi novac za bicikl»). Foreldrene nevnes ikke som inspirasjon. |
| I stedet for å leke med jevnaldrende velger han heller å tjene penger. | Usant | Teksten sier at han etter jobb finner tid til å leke med vennene sine og trener fotball («uspjeva naći vremena i za igranje sa svojim vršnjacima»). |
| Lærerne til Leon er stolte av ham. | Står ikke i teksten | Teksten nevner skolen hans (OŠ Safvet-beg Bašagić), men sier ingenting om lærernes reaksjon. |
| Leon får ikke hjelp av andre. | Usant | Kompisen Armin (7 år) hjelper ham («Leonu je u pomoć priskočio i drug Armin koji ima 7 godina»). |
| Det han ønsker seg aller mest, er en sykkel. | Sant | Teksten sier at hans største motivasjon var å samle penger til en sykkel. |
| Leon vil fortsette å selge de forfriskende drikkene sine også etter at sommerferien er over. | Usant | Leon sier: «Planiram raditi dok je raspust, a onda neću moći jer idem u školu» (jeg planlegger å jobbe mens det er ferie, og så kan jeg ikke fordi jeg skal på skolen). |
| Leon tror ikke han kommer til å åpne butikk når han blir stor. | Står ikke i teksten | Teksten sier ingenting om Leons fremtidsplaner når det gjelder butikk. |
Kada sam bio mlađi, uglavnom sam trošio novac na slatkiše, igračke i video igre. Sjećam se da sam čuvao svaki dinar da bih mogao kupiti novu igricu za PlayStation. Danas je situacija potpuno drugačija.
Sada trošim novac na izlaske s prijateljima, kafu, odjeću i mobilni telefon. Također kupujem knjige za školu i ponekad platim pretplatu za streaming servise kao što su Netflix i Spotify. Najviše novca odlazi na hranu kada sam sa društvom u gradu.
Volio bih imati više novca za putovanja. San mi je da posjetim Japan i Italiju, ali aviønske karte i smještaj su skupi. Također bih volio kupiti bolji laptop za studije.
Mislim da današnja omladina previše troši na nepotrebne stvari, posebno na brendiranu odjeću i najnovije telefone. Društvene mreže stvaraju pritisak da uvijek imaš najnovije i najskuplje. Međutim, poznavam i mnoge mlade ljude koji su odgovorni sa svojim novcem i štede za budućnost.
Poplave pogodile Doboj: Stotine porodica evakuisano
Doboj, 15. maj 2024. – Jak kišni period koji je trajao četiri dana uzrokovao je ozbiljne poplave u Doboju i okolini. Rijeka Bosna je jutros izlila iz svog korita i poplavila više od dvadeset ulica u centru grada.
Stotine porodica moralo je biti evakuisano iz svojih domova. Spasilačke ekipe rade neprekidno od jučer ujutro. Vatrogasci koriste čamce za spašavanje kako bi evakuisali ljude iz poplavljenih područja.
«Probudili smo se u četiri ujutro i vidjeli vodu u dnevnom boravku. Sve smo izgubili – namještaj, uređaje, školske knjige naše djece», rekla je Amira Hodžić, majka troje djece iz Doboja.
Gradske vlasti su proglasile vanredno stanje i pozvale građane da izbjegavaju poplavljena područja. Škole su zatvorene do daljnjeg, a saobraćaj je obustavljen na više puteva. Humanitarne organizacije već su počele dijeliti hranu, vodu i odjeću pogođenim porodicama.
Ovaj citat Roberta Swana duboko me se dotiče jer govori o jednom od najvećih problema današnjice – pasivnosti. Mnogi od nas misle da će neko drugi riješiti ekološke probleme, bilo da su to vlade, velike kompanije ili naučnici. Ali istina je da su upravo takva razmišljanja razlog zašto se situacija pogoršava.
Ako svako od nas čeka da neko drugi nešto uradi, onda niko neće ništa uraditi. Promjena počinje od pojedinca. Možemo početi od malih koraka: smanjiti upotrebu plastike, reciklirati, koristiti javni prevoz umjesto automobila, štedjeti vodu i energiju. Ove male promjene, kada ih primijeni milion ljudi, postaju ogromne.
U mojoj školi pokrenuli smo projekat čišćenja rijeke Miljacke. Na početku je samo pet učenika došlo, ali nakon mjesec dana već nas je bilo pedeset. To dokazuje da jedna osoba može inspirisati druge.
Smatram da je odgovornost za našu planetu kolektivna, ali počinje individualno. Ne smijemo čekati da neko drugi spasi naš jedini dom.
Jedna priča koju nikada neću zaboraviti je ona koju mi je dedo ispričao o svom djetinjstvu u Bosni. Bio je mali dječak kada je počeo Drugi svjetski rat. Pričao mi je kako su morali napustiti svoju kuću usred noći i kako su mjesecima živjeli kod rodbine u planini. Uprkos svemu, sjetio se i lijepih trenutaka – kako su djeca pronalazila načine za igru čak i u najtežim vremenima.
Ovu priču posebno pamtim jer me naučila koliko je važno cijeniti mir i stabilnost koje danas imamo. Kada se žalim na sitne probleme, sjetim se dedine priče i shvatim da su moji problemi mali u poređenju s onim što je on preživio.
Mislim da je izuzetno važno da se lične priče prenose sa generacije na generaciju. One čuvaju sjećanje na prošlost bolje od bilo kojeg udžbenika. Udžbenici nam daju datume i činjenice, ali priče nam daju emocije, detalje i ljudsku perspektivu. Bez ličnih priča, zaboravili bismo kako su obični ljudi živjeli, šta su osjećali i kako su se nosili s izazovima.
Sa prošlošću sam se upoznao upravo kroz porodične priče. Svaki Bajram, kada se porodica okupi, stariji članovi dijele priče o svom životu. Nena mi je pričala o tome kako je bilo živjeti u Sarajevu šezdesetih godina, o prvom televizoru u komšiluku i o ljetima na Jadranu. Ove priče su mi dale sliku jednog vremena koje ne mogu naći ni u jednoj knjizi. One su živa historija, puna boja, mirisa i osjećaja.